Kako je lijep ovaj svijet

U zoru,

u Crkvenom Boku,

gdje se stara Sava spaja

sa nebom što zeleni,

moja stara baka pripušta cestu u avliju,

i razmetljive pijetlove po njoj da fijuču,

kao carski satovi.

Ona ne pita vrijeme,

nit jutro odgovora daje,

samo ruke krši

i razdijeljuje na sve četri strane svoje avlije.

A ureza sa tih dlanova ima na vrbi,

u malim virovima rijeke,

gore na kukuruzištu,na poljima,

i posvuda dokle se Bok rasteže.

I jedino oni,i bunar stari,i krave,

i jorgovani,znaju njenu muku.

I jedini znaju utješne riječi

dati,kako mogu,neg u tišini.

I samo njima ona vjeruje.

Nit ljudima,nit bogu,što je valjda

gleda odozgora,

dok se šutljive vrbe uvlače

pod kožu sumraka.